Dž. R. R. Tolkin: Silmarilion

AINULINDALË
PJEV AINURA
Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Ilúvatar; a on ponajprije stvori
Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego što je
išta drugo bilo stvoreno. On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni
zapjevaše pred njim, na radost njegovu. No dugo je svaki od njih pjevao sam, ili tek
nekolicina zajedno, dok su ostali slušali; jer nisu poznavali drugo doli onaj djelić
Ilúvatarova uma iz kojeg su postali, a tek su polako počinjali razumijevati vlastitu
braću. Ipak, što su dulje slušali, to su bolje razumjeli i sve ih je više i skladnije pjevalo.
Uto dođe čas u kojem Ilúvatar okupi sve Ainure i objavi im silovit i moćan
napjev, u kojem im ukaza krasnije i veličajnije stvari nego ikad dotada; a slava je
njegova početka i divota njegova kraja zadivila Ainure, pa su se oni poklonili pred
Ilúvatarom i ušutjeli.
Tad im Ilúvatar reče:
"Od ovog napjeva koji sam vam razotkrio, želja mi je da skladnim jedinstvom
načinite Velebnu glazbu. A kako sam u svakom od vas raspirio Oganj neugasivi, na
vama je da ga svojim moćima ukrasite, svaki prema vlastitom znanju i umijeću i kako
držite da je pravo. Ja ću zatim sjesti i slušati, radostan što ste pjesmom probudili veliku
ljepotu.
Nato glasovi Ainura, nalik na harfe i lutnje, svirale i trublje, viole i orgulje i
nalik na nebrojene zborove što su pjevali riječima, stadoše oblikovati Ilúvatarov
napjev u divotnu glazbu; a zvuk se bezbrojnih, skladno isprepletenih melodija vinu u
vis, prekorači uhom čujne dubine i visine i preplavi Ilúvatarov nastan, a glazba i njezin
odjek dospješe u Prazninu i ispuniše je cijelu. Nikad više nisu Ainuri složili glazbu
sličnu ovoj, iako je kazano da će još krasniju pred Ilúvatarom zapjevati zborovi Ainura
i Ilúvatarove djece, po svršetku svijeta. Tad će svaki Ilúvatarov napjev pravo otpjevati,
a kako im koji preko usana prijeđe, umah će se ostvariti, jer svi će do kraja spoznati
kakav im je udio namijenio, a znat će i smisao ostalih, a Ilúvatar će, zadovoljan,
njihove misli pozlatiti tajnim plamom.
Sad je, međutim, Ilúvatar sjeo i slušao i dugo mu se činilo da je dobro, jer je
glazba bila bez mane. No netom se napjev stao razvijati, kadli se Melkor dosjeti uplesti
u glazbu neke od svojih zamisli koje se nisu slagale s Ilúvatarovim napjevom, jer je
htio povećati moć i slavu svojeg udjela. Melkoru su pak od svih Ainura bili darovani
najveća snaga i znanje, jer je od svake moći u svoje braće posjedovao po djelić. Sam je
samcat često lutao pustim prostranstvima tragajući za Ognjem neugasivim, jer ga je
morila želja da stvori nešto na svoju ruku i činilo mu se da Ilúvatar zapostavlja
Prazninu, čija ga je pustoš ispunjavala nemirom. Oganj ipak nije pronašao, jer on
plamti u Ilúvataru. Ali, ostavši sam sa sobom, u glavi mu se stadoše rojiti misli posve
drugačije od onih u njegove braće.
Neke je sad uplitao u glazbu, te se umah oko njega razli nesuglasje, a mnogi se
koji pjevaju u blizini uznemiriše, misli im se raspršiše, a pjev utihnu; a poneki radije
privolješe svojom melodijom uz njegovu, negoli uz svoju prijašnju. Tako se nesklad
Melkorov proširi, a glazbu zaguši more uzburkana zvuka. Ali je Ilúvatar nadalje sjedio

i slušao, čak i kad se činilo da oko njegova prijestolja bjesni oluja, čije su crne
vodurine ratovale jedna protiv druge u beskrajnom gnjevu koji se nije dao utažiti.
Tad Ilúvatar ustade, a Ainuri opaziše da se smiješi i podiže lijevu ruku, pa se
nov napjev začu sred oluje, koji bijaše i sličan i drugačiji od onog prijašnjeg, a bivao je
sve silniji i imao novu krasotu. Međutim je Melkorovo nesuglasje postalo zaglušno i
stalo se s njime otimati za prevlast, pa se iznova poveo rat zvukova, silovitiji od onog
prije, koji zaprepasti Ainure i natjera ih na muk, dok je Melkorova nadmoć rasla. Još
jednom ustade Ilúvatar, a Ainuri opaziše da mu je lice strogo, te podiže desnu ruku i
gle čuda! treći se napjev začu sred zabune, a nije bio nalik ni na jedan do tada. U prvi
se mah naime činio tihanim i slatkim, lagašnim žuborom nježnih zvukova unutar
vretenastih melodija; no zaglušiti ga se nije moglo i bivao je sve silniji i dublji. Na
kraju se činilo da dvije melodije teku istovremeno pred prijestoljem Ilúvatarovim i da
su posve različite. Jer jedna je bila duboka, sveobuhvatna i prelijepa, ali ispunjena
tugom iz koje je izvirala sva njezina krasota. Druga je netom postigla sebi svojstveno
jedinstvo; ali bijaše bučna, zaludna i do beskraja opetovana; a onako neskladna
nalikovala je prije na treštavo jednoglasje trublji što su rikale dvije-tri note. Htjelo joj
se utopiti onu drugu glazbu svojim silnim glasom, ali činilo se da je ta uzimala njojzi
upravo one najpobjedonosnije note i upredala ih u svoj svečani motiv.
Usred ove nesloge što je potresala dvore Ilúvatarove i od koje su drhtale
djevičanske tišine, treći put ustade Ilúvatar, a u lice mu je bilo strašno i pogledati.
Podigavši obje ruke, jednim je suzvukom, dubljim od Bezdana, višim od svoda
nebeskog, a prodornim poput svjetla iz oka Ilúvatarova, Glazbu zaustavio.
Ilúvatar tad prozbori i kaza:
"Silni su Ainuri, a najsilniji med njima Melkor jest; no ipak, neka znade i on i
svi Ainuri da sam ja Ilúvatar i sve ono o čemu do maločas pjevali ste pretvorit ću u
djelo da na oči svoje ugledate što ste načinili. A ti ćeš, o Melkore, spoznati da se
nijedan napjev otpjevati ne može a da nema svoj izvor najdublji u meni i nitko protiv
moje volje ne može glazbu izmijeniti. A onaj koji pokuša, postaje oruđe u mojim
rukama kojim ću veća čudesa stvoriti nego što ih ovaj može zamisliti."
Nato Ainure zahvati strah, jer još nisu razumjeli što im je bilo rečeno, a
Melkora preplavi stid, iz kojeg se kradomice izrodio gnjev. Ali već Ilúvatar, sav
blistav, ustade i napusti divna prostranstva koja je bio namijenio Ainurima, a oni su ga
slijedili.
Kad dospješe u Prazninu, Ilúvatar im se obrati i kaza:
"Evo vaše Pjesme!"
I ukaza im sliku, darovavši im vid kao onomad sluh, te su pred sobom ugledali
novi Svijet, vidljiv i sav zaokružen sred Praznine u kojoj je postojao, a da nije bio dio
nje. I dok su u čudu zurili, povijest se tog Svijeta stade otkrivati, te im se činilo da on
živi i raste. Neko su ga vrijeme Ainuri u tišini promatrali, kadli Ilúvatar ponovno
progovori:
"Evo Pjesme vaše! Evo Poja vašeg, u kojem će svaki od vas, unutar moje
zamisli prvotne, pronaći sve ono što mu se činilo da je sam smislio i pridodao. I ti ćeš,
Melkore, u njemu pronaći sve zamisli svoje potajne i spoznati da su one tek čestice
cjeline i pritoci njezinoj slavi."

Mnogo je drugih stvari Ilúvatar onomad kazao Ainurima, a kako ih sjećanje na
njegove riječi nikad nije napustilo i kako svaki dobro poznaje onaj dio glazbe koji je
sam skladao, tako Ainuri znadu mnogošta što je prošlo, i što jest, i što će tek biti i
malo je toga pred njima skriveno. No postoje stvari koje ni oni ne mogu raspoznati,
bilo svaki zasebno, bilo posavjetovavši se zajedno, jer je jedino samom sebi Ilúvatar
razotkrio cijeli svoj naum, te se tako u svakom novom dobu zgodi nešto novo i
nepredvidivo koje nema uzroka u prošlosti. Još se slika mladog Svijeta pred njima
opijevala, kadli Ainuri opaziše u njoj i ono čega se nisu bili dosjetili. I ugledaše,
zadivljeni, dolazak Ilúvatarove djece i boravište za njih načinjeno, te umah spoznaše
da su i sami imali udjela u njegovoj pripravi onomad dok su glazbu skladali, ali mu
nisu znali druge svrhe doli njegove krasote. Jer sam je Ilúvatar začeo svoju Djecu i
donio ih na svijet u trećem napjevu, dok se u prvom Ilúvatarovom napjevu nisu ni
spominjala, niti je bilo tko od Ainura imao udjela pri njihovu stvaranju. Stoga kad su
ih ugledali, još su ih silnije zavoljeli, jer su bili bića drugačija od njih, neobična i
slobodna, u kojim su svaki put iznova nazirali odsjaj Ilúvatarova uma i tako upoznali
još ponešto od njegove mudrosti koja je i njima bila skrivena.
Ilúvatarova djeca su vilenjaci i ljudi, Prvorođeni i Sljedbenici. Sred svakojakih
divota što ih je onomad na Svijetu bilo, sred golemih dvorana njegovih, dalekih
pustošija i kružećih vatri, Ilúvatar odabra mjesto njihovu boravištu u Osvit vremena,
među nebrojenim zvijezdama. To se boravište može činiti sitnica onima koji vrijednost
Ainura mjere njihovom snagom, a ne zastrašujućim oštroumljem, onima koji bi cijelo
Ardsko polje postavili za podnožje stupa i podigli ga sve dok mu stožac njegova vrha
ne bi bio oštriji od igle; ili pak onima koji prvo primijete beskonačno prostranstvo
Svijeta što ga Ainuri i dandanas oblikuju, ali ne i brižnost kojom su, do najsitnijih
pojedinosti, načinili sve ono čime su ga ispunili. Međutim, kad su Ainuri ugledali sliku
ove naseobine, a u njoj tek probuđenu Ilúvatarovu djecu, mnogi, a među njima i oni
najmoćniji, usmjeriše sve svoje misli i želje u njezinu smjeru. Njihov vođa bijaše
Melkor, onakav kakav je bio u početku, najslavniji među Ainurima koji su glazbu
skladali. A taj je hinio, isprva i samom sebi, da ga onamo vuče želja da čini dobro
Ilúvatarovoj djeci; obuzdavajući u sebi nemir što ga je časkom prožimao vatrom, a
časkom ledom. Htjelo se njemu radije pokoriti i vilenjake i ljude svojoj želji, jer ga je
gorki jed mučio zbog darova kojima ih je Ilúvatar obećao obdariti i još je htio imati
podanike i sužnjeve, Gospodarom htio je da ga zovu, a on da njihovom voljom
upravlja.
Ali kad su ostali Ainuri svrnuli svoje poglede k onoj naseobini, smještenoj sred
širokih bespuća Svijeta koji vilenjaci zovu Arda, Zemlja, njihova se srca obradovaše
zbog svjetla, a oči zaigraše od veselja pred raskoši boja; no velik ih nemir obuze kad
začuše grmljavinu mora. I opaziše vjetrove, zrak i tvari iz kojih je Arda bila načinjena,
željezo i kamen, srebro i zlato i još mnoge druge: a od svih su ovih najviše slavili
vodu. Eldari kažu da još jedino u vodi živi odjek Pjesme Ainura kao ni u jednoj drugoj
tvari što je na ovoj Zemlji i da mnoga Ilúvatarova djeca nezasitno osluškuju glasove
Mora i ne sluteći što im se iz njih odaziva.
Upravo je vodi usmjerio svoje misli onaj Ainu kojega vilenjaci nazivaju Ulmo,
a njega je Ilúvatar najtemeljitije glazbi podučio. O zraku i vjetrovima najviše je
premišljao Manwë, koji je među Ainurima slovio za najplemenitijeg. O Zemljinu je
tkanju umovao Aulë, kojeg je Ilúvatar obdario znanjem i umijećem jedva manjim od

Melkorova, ali užitak i ponos Aulëa leže u stvaralaštvu i u plodovima rada, a ne u
posjedništvu ili u vlastitoj nadmoći; stoga on vazda daje, a ne gomila i ne prelazi sa
svakog posla laka srca.
Uto se Ilúvatar obrati Ulmu i ovako mu kaza:
"Vidje li kako je Melkor i u ovom majušnom kraljevstvu, u Osvit vremena,
objavio rat posjedu tvojemu? Zamislio je on hladnoću, neizmjernu i oštru, a ipak nije
naudio ljepoti tvojih vrela i bistrih studenaca. Pogledaj samo snijeg i vještinu leda!
Melkor je užgao vrućine i zapalio neukrotive vatre, ali tvoja želja nije presušila, niti je
pjesma mora bila potpuno nadglasana. Radije podigni pogled k visokim oblacima i
magli što vječito se mijenja i osluhni kako kiša pada na Zemlju! Oblacima si ovim
bliži svojem prijatelju, Manwëu, kojeg voliš."
A Ulmo nato odvrati:
"Uistinu je voda postala ljepša negoli sam je ja u svojem srcu zamislio, a u
mojim se skrivenim mislima nije rodila pahulja, niti je u mojoj pjesmi igdje bilo
spomena kiši. Evo ću potražiti Manwëa da vazda skladamo glazbu tebi na veselje!"
Tako su Manwë i Ulmo od prvog časa bili saveznici i u svemu najvjernije
služili Ilúvatarovoj nakani.
No jedva da je Ulmo ovo izustio, a Ainuri dobrano promotrili ovaj prizor, kadli
im se on izgubi iz vida, te im se učini da su upravo u tom trenu spoznali Tamu, koju
dotad nisu poznavali doli u svojim mislima. Ali im je ljepota one slike ispunila srca te
su bili posve zaokupljeni otkrivenjem tek rođenog Svijeta koji im je preplavio umove;
zbog toga što ga je nestalo prije nego što se njegov usud ispunio, a krugovi se vremena
zatvorili. Neki kažu da je prizor nestao prije nego što je ostvarena vlast ljudi i prije
nego što su Prvorođeni nestali i premda su Ainuri svojim Pjevom Svijet obavili, pa
Valari nisu uspjeli svojim očima vidjeti Pozna doba ni Svršetak Svijeta.
Zato nemir zavlada Ainurima, pa ih Ilúvatar dozva k sebi i reče:
"Znam za čim žude vaša srca; da ono što vidjeste uistinu i bude, ne jedino u
vašim mislima, već stvarno poput vas, a ipak drugačije. Zaista, kažem vam: Eä! Neka
bude tako! Odaslat ću u Prazninu Oganj neugasivi, da se nastani u srcu Svijeta i Svijet
će Biti, a oni od vas, koji to požele, moći će na nj sići."
I umah Ainuri opaziše u daljini neku svjetlost što je bila nalik na oblak sa srcem
od živog plamena i spoznaše da ono nije vizija, već nova Ilúvatarova tvorevina: Eä,
svijet koji postoji.
Tako se zgodi da su jedni od Ainura ostali uz Ilúvatara, izvan granica Svijeta, a
drugi, među kojima bijahu i oni najkrasniji i najsilniji, od Ilúvatara se otputili i spustili
na Svijet. No jedno im je uvjetovao Ilúvatar, ili pak ljubav što su je nosili u srcima: da
svojim moćima Svijet otada ispune i svežu, te da zauvijek ostanu na njemu, sve do
njegova svršetka i da on živi u njima, a oni u njemu. Upravo im zbog toga nadjenuše
ima Valari, Sile Svijeta.
No kad Valari kročiše na Eäu, isprva bjehu zatečeni i izgubljeni, ne znajući što
da otpočnu, jer se ništa od onog što su u viziji vidjeli nije još ostvarilo, već jedva da je
nastajalo, još bezoblično i mračno. Jer, Velebna je pjesma bila tek stabljika i pupoljak
krasnoj zamisli sred Dvorova vječnosti, a ona Slika njezino pretkazanje, a sad su
Valari stupili na sam prag Vremena i spoznali da Svijet koji je do tada bio samo sjenka
i ljupki napjev imaju svojim moćima tek ostvariti. Tako su započeli s teškim radom u
pustoj i neistraženoj divljini, kroz nebrojene i davno zaboravljene vjekove, sve dok u

Osvit vremena i sred golemih dvorana Eäe nije nastupio onaj čas i mjesto na kojem su
sazdali domaju Ilúvatarovoj djeci. Najveći udio u njezinu podizanju imali su Manwë,
Aulë i Ulmo, ali i Melkor je bio s njima od početka, uplićući im se u svaki posao i
izvrćući ga, gdje se moglo, na svoju dobit i podloživši velike vatre i tako dok je još
Zemlja bila mlada i puna plamena Melkoru se u dušu upila, pa je ovako govorio
ostalima:
"Moje će kraljevstvo ona biti, svojom ću je prozvati!"
Ali Manwë je bio Melkorov brat u mislima Ilúvatarovim i najjače oružje drugog
napjeva kojim se Ilúvatar obranio od Melkorova nesuglasja, te on umah pozva k sebi
jata silnih i slabih duhova i zapovjedi im da se spuste na Ardske poljane i pomognu
Manwëu kako mu Melkor ne bi uvijek posao kvario, a Zemlja ne uvenula prije no što
procvate.
Manwë pak ovako reče Melkoru:
"Kraljevstvo ovo nije tvoje da ga možeš svojatati, jer bi time veliku nepravdu
učinio onima koji su na njemu radili jednako vrijedno kao i ti."
I nastade razdor među Melkorom i ostalim Valarima, te ih on na neko vrijeme
napusti i ode u druge krajeve gdje je činio po svojoj volji, a da još iz duše nije iščupao
žeđ za Ardskim kraljevstvom.
U međuvremenu uzeše Valari stvarno i vidljivo obličje, a kako ih je Svijetu bila
privukla ljubav prema željno iščekivanoj Ilúvatarovoj djeci, onako su nalikovali na
njihovu sliku što im se onomad ukazala, ali su bili još veličajniji i još blistaviji. Lik je
njihov stoga bio bliži uspomeni na vidljivi svijet što su je čuvali u srcima, negoli
Svijetu kakvim ovaj uistinu bijaše, iako im nije trebao ništa više nego što nama treba
ruho, jer bivajući nagi ne gubimo ništa od svoje biti. Tako i Valari, kad ih je volja,
hodaju svijetom neodjeveni, te ih ni Eldari ne mogu vidjeti, makar bili prisutni. Požele
li se odjenuti, jedni Valari uzimaju na sebe muško, a drugi žensko obličje, jer su
otpočetka imali različitu ćud, te je svojim odabirom jedino stjelesnjuju, ali je ne mogu
izmijeniti; isto kao što se u nas muško i žensko prepoznaju po odjeći, ali ih ona ne čini
onim što jesu. No obličja koja Veličanstveni nose nisu uvijek obličja kraljeva i kraljica
Ilúvatarove djece, već se znadu i mišlju svojom omotati i ukazati se tako silni i
strahotni.
U svoje su društvo Valari privukli mnoge druge pratitelje, neke manje, a neke
gotovo jednako moćne, pa su s njima udružili snage da umire Zemlju i obuzdaju joj
oluje. A Melkor opazi što su učinili i vidje Valare gdje šeću Zemljom kao vidljivi
moćnici, odjeveni u Svjetovno ruho, oku krasni i raskošni, a usto i bezbrižni, a Zemlja
da je postala poput vrta njihova užitka, jer su sve njezine potrese umirili. U njemu
uskipje jal, te se i on učini vidljivim, ali od puste mu je zlobe i pakosti što je u njemu
izgarala lik ostao mračan i jezovit. Sručio se na Ardu, moćniji i strahotniji od svih
Valara, poput planine što izranja iz mora i vrhuncima svojim oblake para, zaogrnuta
ledenim plaštom i okrunjena vatrom i dimom, a plamen iz njegovih očiju palio je
poput žeravice i ledio poput bodeža.
Tako je otpočela prva bitka za prevlast nad Ardom za koju se Melkor s
Valarima otimao, ali o tim nemirima ni vilenjaci ne znaju odviše. I dok je ono o čemu
se ovdje pripovijeda do naših ušiju dospjelo preko samih Valara, s kojima su Eldalië
razgovarali u zemlji Valinorskoj i koji su ih ondje podučavali, ipak su Valari malo
spominjali ratove što su prethodili dolasku vilenjaka. No Eldari kazuju da je Valarima

vječito uspijevalo, uprkos Melkoru, ravnati Zemljom i pripremati je za dolazak
Prvorođenih; ali kako bi koji komad zemlje načinili, Melkor bi ga uništio, kako bi koju
dolinu otkopali, Melkor bi je zatrpao, planine što su isklesali, Melkor je urušio, a mora
koja su izdubili, on je izlio i ništa nije imalo ni mira ni trajna rasta, jer čim bi Valari
otpočeli neko djelo, umah bi ga Melkor omeo ili pokvario. Ipak im nije svaki trud bio
uzaludan i premda im se nigdje i ni u kojem djelu njihove želje i namjere nisu ostvarile
i premda je sve bilo drugačijeg izgleda i oblika nego što su mu ga Valari u početku
namijenili, ipak se Zemlja polako oblikovala i učvršćivala. I tako na koncu, u Osvit
vremena, izgradiše Valari Ilúvatarovoj djeci dom među nebrojenim zvijezdama.

VALAQUENTA
OPIS VALARA I MAIARA PREMA UČENJU ELDARA
U početku Eru, Jedini, koji je na vilenjačkom jeziku nazvan Ilúvatar, načini
Ainure iz svoje misli, a oni stvoriše pred njim Velebnu glazbu. U toj se Glazbi začeo
Svijet; jer je Ilúvatar učinio vidljivom pjesmu Ainura, a oni ga ugledali poput svjetla u
tami. Mnoge je među njima dirnula ljepota njegova i povijest čiji su začetak i
otkrivenje u onoj viziji vidjeli. Zbog toga Ilúvatar u njihovu sanju udahnu Život i
postavi je u Prazninu, ta posla Tajni plamen da gori u srcu Svijeta, kojem dade ime Eä.
Tad se oni Ainuri, koji to poželješe, podigoše i siđoše na Svijet na početku
Vremena, a zadaća im je bila oživiti ga i svojim trudom ostvariti viziju čijim su
svjedocima bili. Dugo su radili u predjelima Eäe, čije prostranstvo nadilazi i vilenjački
i ljudski razum, sve dok u za to određeni čas nisu sazdali Ardu, Kraljevstvo zemaljsko.
Uzeli su na se Svjetovno ruho, spustili se na nju i počeli ondje živjeti

O VALARIMA

Najveličajnijim od ovih duša vilenjaci nadjenuše ime Valari, Sile Arde, dok su
ih ljudi često nazivali bozima. Sedam je valarskih vladara, a sedam je i Valier,
valarskih kraljica. Ovo su njihova imena na vilenjačkom jeziku kojim se govorilo u
Valinoru, no imaju oni i ina imena na jeziku vilenjaka iz Međuzemlja, i još mnoga
druga među ljudima. Imena se Vladara prikladnim redom navode ovako: Manwë,
Ulmo, Aulë, Oromë, Mandos, Lórien i Tulkas, a imena su Kraljica: Varda, Yavanna,
Nienna, Estë, Vairë, Vána i Nessa. Melkor se među Valare više ne ubraja, a njegovo
ime na Zemlji ne spominje.

Manwë i Melkor bijahu braća u Ilúvatarovim mislima. Najmoćniji od onih
Ainura koji siđoše na Svijet bio je na svom početku Melkor, ali je Manwë Ilúvataru
najmiliji i ponajbolje razumije njegove nakane. Njemu je bilo namijenjeno da, kad
dođe taj čas, postane Kralj među Kraljevima, gospodar Ardskog kraljevstva i vladar
nad svime što u njemu obitava. Na Ardi on najviše ljubi vjetar i oblake i sve zračne
predjele, od vrhunaca do ponora, od najudaljenijih granica Vela Arde do povjetaraca
nad vlatima trave. Súlimo je njegovo drugo ime, Gospodar daha Arde. Ljubi on sve
ptice, brze i lakokrile, a one dolijeću i odlijeću na njegovu zapovijed.
Uz Manwëa obitava Varda, Zvjezdana gospa, koja pozna svaki kutak Eäe.
Prevelika je njezina ljepota da bi se opisala riječima ljudi ili vilenjaka; jer Ilúvatarovo
svjetlo još živi na njezini licu. U svjetlu je njezina snaga i njezino veselje. Iz dubina
Eäe pritekla je Manwëu u pomoć, jer je spoznala Melkorovu ćud još prije skladanja
Glazbe i odbila ga, a on nju zamrzio i bojao je se više od ijednog drugog kojeg je Eru
stvorio. Manwë i Varda su rijetko kad razdvojeni i ne izbivaju iz Valinora. Njihovi su

dvori ponad vječnog leda, na Oiolossëu, najvisočijem tornju Taniquetila, najveće od
svih zemaljskih planina. Kad Manwë ondje zasjedne na prijestolje i zagleda se u
daljinu, ako je Varda uz njega, vidi dalje od svih očiju, i kroz maglu i kroz tamu i
preko milja morskih. A kad je Manwë uz nju, Varda čuje jasnije od svih ušiju glasove
što dozivaju s istoka i zapada, s brda i iz dolina i iz mračnih jazbina koje je Melkor
prorovao Zemljom. Od svih Veličanstvenih koji borave na ovom svijetu, vilenjaci
ponajviše poštuju i ljube Vardu. Elbereth je nazivaju i zazivlju je tim imenom iz sjenki
Međuzemlja, te joj ime pjesmom uzdižu k izlazećim zvijezdama.
Ulmo je Gospodar voda. On stoji sam. Ni na jednom mjestu dugo ne prebiva,
već slobodan putuje dubokim vodama što poniru u Zemlju i okružuju je. Silan je on
gotovo kao i Manwë, a prije nego što su stvorili Valinor bio mu je najbližim
prijateljem; otada je, međutim, rijetko prisustvovao vijećanju Valara, osim kad su se
razmatrala važna zbivanja. Jer čitavu je Ardu on obavio svojim umom i nikakvo mu
drugo odmorište ne treba. Usto mu se i ne mili ići po suhom i rijetko će se kad
zaodjenuti ljudskim tijelom, poput ostalih ravnih njemu. Kad bi ga Ilúvatarova djeca
ugledala, duše bi im se ispunile stravom; jer strahotan je Kralj morski kad se uzdigne
iz mora, poput golema vala što se sprema potopiti zemlju, s tamnom kacigom i
perjanicom od morske pjene, u oklopu na kojem se prelijevaju boje od srebrne do
sjenovitozelene. Glasne su trublje Manwëove, ali glas je Ulmov dubok poput dubina
oceana koje je jedini on ugledao.
Ipak Ulmo ljubi i vilenjake i ljude i nikad ih nije napustio, pa ni onda kad su bili
izloženi gnjevu Valara. Kadikad dođe nevidljiv na obale Međuzemlja ili se morskim
rukavcima uvuče dublje u unutrašnjost i ondje zatrubi u svoje velike rogove Ulumúre,
načinjene od bijelih školjki; a onima koji ih jednom začuju, njihova glazba zauvijek
ostaje u srcu, a čežnja za morem više ih ne napušta. Ponajviše se pak stanovnicima
Međuzemlja Ulmo obraća glasovima koji nisu ništa drugo doli glazba vodâ. Jer on
ravna svim morima, jezerima, rijekama, vrelima i potocima; pa zbog toga vilenjaci
kažu da Ulmov duh teče svim žilama svijeta. Tako do Ulma, čak i onda kad boravi u
dubinama, dopiru novosti o svim potrebama i nedaćama Arde koje bi inače i Manwëu
ostale skrivene.
Aulë jedva da je od Ulma slabiji. Gospodari on nad svim tvarima iz kojih je
Arda načinjena. U početku je mnogo stvarao zajedno s Manwëom i Ulmom; a
oblikovanje cijelog kopna bilo je njegovom zaslugom. On je kovač i majstor od
svakog zanata, a uživa u vještoj, ma kako majušnoj rukotvorini, koliko je onomad, u
davnini, uživao u veličanstvenom izgrađivanju svijeta. Njegovo je drago kamenje što
leži duboko pod Zemljom i zlato koje krasi ruke, kao što su njegovi planinski bedemi i
morski bazeni. Noldori su od njega najviše naučili, a on ostao zauvijek njihovim
prijateljem. Melkor je bio na njega jalan, jer je Aulë umom i snagom vrlo nalikovao na
njega, te je među njima dugo carevala nesloga u kojoj je Melkor bez prestanka kvario i
uništavao svako Aulëovo djelo, a Aulë bivao sve umorniji popravljajući Melkorov
urnebes i metež. Obojica su pak žudjela stvoriti nešto svoje što bi bilo novo i čega se
ostali ne bi dosjetili, a uživali su u pohvalama vlastite umješnosti. No Aulë je ostao
vjeran Eruu i polagao mu račun za svaki svoj čin i nije zavidio na djelima drugih, već
je savjete i primao i davao. Naprotiv tomu, Melkorov je duh izgarao u ljubomori i
mržnji, sve dok na kraju nije mogao stvoriti ništa drugo što ne bi bilo na ruglo
zamislima ostalih i svaki bi njihov trud, ako je samo mogao, upropastio.

Aulëova supruga je Yavanna, Darovateljica plodova. Ona ljubi sve ono što raste
iz zemlje i čuva u svojim mislima svaki njihov oblik, od drveća nalik na tornjeve iz
pradavnih šuma, do mahovine na stijenama ili tajanstvenih stvorenjaca u humusu.
Među valarskim kraljicama Yavannu poštuju jednako kao i Vardu. Njezin je ženski lik
visok i zaodjeven u zelenu halju; ali se kadikad pojavljuje i u drugačijem obliku. Neki
je tako ugledaše gdje stoji kao stablo pod nebom, Suncem okrunjeno i sa svih grana
otresa zlaćanu rosu po goloj zemlji, da je ova zazelenjela od kukuruza; ali korijenje je
tog drveta dopiralo do Ulmovih voda, dok su Manwëovi vjetrovi šaputali u njegovu
lišću. Kementári, Kraljica Zemlje, njezino je drugo ime na jeziku Eldara.
Fëanturi, vladari duhova, su braća, a njih najčešće nazivaju Mandos i Lórien.
Ali to su zapravo imena njihovih obitavališta, dok se oni uistinu zovu Námo i Irmo.
Stariji Námo stanuje u Mandosu, zapadno od Valinora. On je čuvar Kuća
mrtvih i sazivatelj umorenih duša. Ni na što on ne zaboravlja; a znano mu je sve što će
biti, osim onog što se još nalazi pod samovoljom Ilúvatara. On je Sudac Valara, ali
svoje osude i mišljenja iskazuje jedino na Manwëovu molbu. Vairë, Tkalja, njegova je
supruga, koja upreda sve što je ikad u Vremenu postojalo u svoje mnogoslojne mreže,
te su Mandosovi dvori, koji tijekom vjekova bivaju sve širi, njima posve omotani.
Mlađi Irmo gospodar je vizija i snova. U Lórienu se nalaze njegovi vrtovi u
zemlji Valara i, ispunjeni mnoštvom duša, najljepše su mjesto na svijetu. Nježna Estë,
iscjeliteljica patnji i umora, njegova je supruga. Sivi su skuti njezini, a odmor je njezin
dar. Danju nikamo ne ide, već sniva na otoku sred sjenovita jezera Lórellina. Iz
Irmovih i Estinih izvora svi koji borave u Valinoru crpe osvježenje i često Valari
posjećuju Lórien da tamo nađu odmor i olakšanje od bremena Arde.
Moćnija od estë je Nienna, sestra Fëantura; ona stoji sama. Dobro joj je znana
tuga, jer oplakuje svaku ranu koju je Ardi ikad nanio Melkor. Tolika je bila njezina
žalost, dok se Glazba razotkrivala, da joj se pjesma pretvorila u tužaljku davno prije
njezina kraja, a zvuk se plača izmiješao s napjevima Svijeta prije njegova početka. No
ona ne žali za sobom i oni koji je slijede nauče se sažaljenju i ustrajnosti u nadi.
Njezini su dvori zapadnije od Zapada, na samim granicama svijeta; ona rijetko pohodi
grad Valimar u kojem caruje sreća. Radije odlazi u Mandosove dvore koji su bliže
njezinima, te se svi koji čekaju u Mandosu njojzi mole, jer ona duši donosi snagu i
pretvara žalost u mudrost. Prozori njezina doma sa zidina svijeta gledaju prema van.
Najveći u snazi i djelima junaštva je Tulkas, čije je drugo ime Astaldo, Hrabri.
Posljednji je stigao na Ardu da pomogne Valarima u prvim bitkama protiv Melkora.
On pak najveć ljubi hrvanje i natjecanja u snazi i ne jaše konja, jer može nadtrčati sve
živo na nogama i ne osjetiti umor. Kosa i brada su mu zlaćane, a put rumena; oružje su
mu ruke njegove. Malo mari i za prošlost i za budućnost i kao savjetnik nikomu nije
od koristi, ali je ustrajan prijatelj. Njegova je nevjesta Nessa, Oromëova sestra,
jednako vitka i lakonoga. Drage su joj srnem a one je u divljini slijede na svakom
koraku; ali ih ona može nadtrčati, brza poput strijele s vjetrom u kosi. Užitak joj je i u
plesu, te u Valimaru ona pleše na vječno zelenim travnjacima.
Oromë je silan vladar. Ako je slabije snage od Tulkasa, onda je strašniji u
svome gnjevu; jer se Tulkas uvijek smije, i u igri i u boju, a smijao se i Melkoru u
obraz u bitkama prije rođenja vilenjaka. Oromë je ljubio prostranstva Međuzemlja, ta
ih je nevoljko ostavio i kao posljednji stigao u Valinor; no počesto se u davnini
iskradao na istok preko planina i vraćao se sa svojom družinom brežuljcima

i dolinama. On je lovac na čudovišta i okrutne zvijeri; ljubi konje i lovačke pse; a još
mu je drago i svakojako drveće, te ga zbog toga nazivaju Aldaron, a Sindari Tauron,
Gospodar šuma. Nahar je ime njegova konja, bijelog na sunčanu svjetlu, a
blistavosrebrnog noću. Valaróma je ime njegova velikog roga, čiji je zvuk nalik na
crveno Sunce u zoru ili na čistu munju kad para oblake. Čuo se glasnije od rogova
cijele njegove družine u šumama koje je Yavanna posadila u Valinoru; jer ondje bi
Oromë uvježbavao svoj narod i životinje u lovu na zla Melkorova stvorenja.
Oromëova je supruga Vána, Vječno-mlada; ona je Yavannina mlađa sestra. Kuda
prođe, pod nogama joj niče cvijeće i rastvara svoje latice kad ona na njih svrne pogled;
a ptice svojim pjevom najavljuju njezin dolazak.
* * *
Ovo su imena Valara i Valier i ovdje je ukratko opisan njihov lik kakav su
Eldari ugledali u Amanu. Ali koliko je god lijepo i plemenito bilo njihovo obličje u
kojem se prikazivahu Ilúvatarovoj djeci, bilo je ono tek veo pod kojim su skrivali
svoju pravu ljepotu i moć. I premda je ovdje iskazano malo od onog što su Eldari
jednoć poznavali, ipak ni to nije ništa spram njihova istinskog bića koje vuče korijenje
iz krajeva i vremena što su izvan dohvata naših misli. Među njima ih Devet bijaše
najmoćnijih i najpoštovanijih; ali jedan je odstranjen iz njihova broja i Osam ih ostaje,
a zovu ih Aratari, Najviša bića Arde: Manwë i Varda, Ulmo, Yavanna i Aulë, Mandos,
Nienna, i Oromë. Iako je Manwë njihov kralj i čuvar njihove vjernosti Eruu, po svojoj su veličajnosti jednaki, a nadilaze sve ostale, bilo Valare, bilo Maiare, bilo ijedne druge koje je Ilúvatar poslao na Eäu.

O MAIARIMA
S Valarima pristigoše i drugi dusi čije je bivanje započelo prije početka Svijeta,
a bijahu od iste sorte kao i Valari, samo nešto slabiji. To su Maiari, narod Valara,
njihovi sluge i pomagači. Njihova se broja ne zna među vilenjacima, a malo ih ima
imena na ijednom jeziku Ilúvatarove djece, jer su se, za razliku od Amana, u
Međuzemlju Maiari rijetko ukazivali u obliku vidljivom vilenjacima i ljudima.
Vrhovni Maiari u Valinoru, čija se imena pamte u povijesti Drevnih dana, su
Ilmarë, Vardina pomoćnica, i Eonwë, stjegonoša i Manwëov glasnik, čija je vještina na
oružju u cijeloj Ardi nenadmašiva. No od svih su Maiara Ossë i Uinen najbolje znani
Ilúvatarovoj djeci.
Ossë je Ulmov podanik, vladar nad morima što oplakuju obale Međuzemlja. Ne
usuđuje se u dubine, već ljubi obalu i otoke i raduje se Manwëovim vjetrovima; naime,
on uživa u oluji i smije se sred rike valova. Njegova supruga je Uinen, Morska gospa,
čije su kose rasute po svim vodama podno neba. Ona ljubi sva bića koja žive u slanim
potocima i sve trave što u njima rastu; pomorci je zazivlju, jer je u njezinoj moći
umiriti vode i zauzdati divljeg Ossëa. Númenorejci dugo življahu pod njezinom
zaštitom i držahu je ravnom Valarima.