Za sve ljubitelje fantastike
 
PrijemPortalKalendarFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Share | 
 

 Stiven King: Herčevi u Atlantidi

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Gajnan
Admin


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

PočaljiNaslov: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Ned Nov 21, 2010 2:59 pm

Broj 2: Informaciju.
Broj 6: Na čijoj ste strani?
Broj 2: To bi nas odalo. Želimo informaciju.
Broj 6: Nećete je dobiti!
Broj 2: Milom ili silom... hoćemo.
Robijaš
Simon ostane na mjestu: mala smeđa prilika, skrivena lišćem. I kad bi zatvorio oči, krmaćina bi glava ostala kao
odsjaj. One poluzatvorene oči bile su mutne od beskrajnog cinizma ljudske zrelosti. Za Simona su bile dokaz da
ništa nije kako valja.
VILLIAM GOLDING Gospodar muha
"Uprskali smo stvar." Goli u sedlu
1960.: Imali su štap zašiljen s oba kraja.
PRIZEMNICI U ŽUTIM KAPUTIMA
I. DJEČAK I NJEGOVA MAJKA. BOBBYJEV ROĐENDAN. NOVI STANAR. O VREMENU I
NEZNANCIMA.
Otac Bobbyja Garfielda bio je od onih muškaraca koji kosu počnu gubiti nakon što navrše dvadesetu, a potpuno
oćelave negdje s četrdeset pet godina. Randall Garfield bio je pošteđen tog poniženja jer je u trideset šestoj
godini umro od srčanog napada. Bio je trgovac nekretninama i dušu je ispustio na podu kuhinje tuđe kuće. Kad
je Bobbvjev tata izdahnuo, potencijalni je kupac bio u dnevnom boravku, gdje je pokušavao pozvati hitnu pomoć
neuključenim telefonom. U to je vrijeme Bobby imao tri godine. Nejasno je pamtio čovjeka koji ga škaklja, pa
ljubi u obraze i čelo. Bio je prilično siguran da je taj čovjek bio njegov tata. TUGUJUĆA RODBINA, pisalo je
na nadgrobnom spomeniku Randalla Garfielda, ali njegova mama nikad nije djelovala naročito ucviljeno, a što
se tiče Bob-byja... pa, kako tugovati za čovjekom kojega jedva pamtiš?
Osam godina poslije očeve smrti Bobby se do ušiju zaljubio u šez-desetpetcentimetarski Schvvinnov bicikl u
izlogu željeznarije Hanvich Western Auto. Na sve mile načine kojih se mogao dosjetiti pokušao je skrenuti
majčinu pažnju na taj Schwinn; naposljetku joj ga je pokazao jedne večeri dok su se vraćali kući iz kina (gledali
su Tama na vrhu stuba, film koji Bobby nije razumio, ali koji mu se svejedno svidio, osobito dio kad se Dorothy
McGuire prevali sa stolca na leđa i pokaže svoje duge noge). Dok su prolazili pokraj željeznarije,
Bobby kao uzgred spomene kako bi bicikl u izlogu bio divan poklon nekom srećkoviću od djeteta za njegov
jedanaesti rođendan.
"Nemoj ni pomišljati na to", reče ona. "Nemam novca da ti kupim bicikl za rođendan. Znaš, tvoj nas otac nije
ostavio baš zbrinute."
Premda je Randall umro za vrijeme Trumanova mandata, a Ei-senhower sad bio već na kraju svoje osmogodišnje
plovidbe, Tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute još je bila najčešća reakcija njegove majke na svaki Bobbvjev
prijedlog koji bi mogao podrazumijevati trošak veći od jednog dolara. Taj bi komentar najčešće bio popraćen
prijekornim pogledom, kao da čovjek nije umro nego pobjegao.
Dakle, ništa od bicikla za njegov rođendan. Bobby se turobno zamisli nad time na povratku kući. Gotovo se
sasvim rasplinuo užitak koji je u njemu izazvao neobičan, zbrkani film koji su gledali. Nije se raspravljao s
majkom niti ju je pokušavao umilostiviti jer bi to izazvalo njezin protunapad (a kad bi Liz Garfield krenula u
protunapad, ta je gazila sve pred sobom), ali se prepustio mračnim mislima u vezi s izgubljenim biciklom... i
izgubljenim ocem. Kadšto bi gotovo mrzio svog oca. Katkad bi ga u tome sprečavalo samo to što je vrlo snažno,
premda bez ikakva konkretnog temelja, slutio da njegova majka upravo to želi. Kad su stigli do parka
Commonwealth i zaputili se pokraj njega —još dvije ulice i skrenut će lijevo u Broadovu, gdje su stanovali —
on se ogluši na svoje uobičajene strepnje i postavi pitanje o Randallu Garfieldu.
"Mama, zar nije ništa ostavio? Baš ništa?" Prije tjedan-dva, pročitao je krimić iz serije o Nancv Drew o tome
kako je nasljedstvo nekog siromašnog klinca bilo skriveno iza stare ure u napuštenoj palači. Bobby se nije nadao
da je njegov otac negdje sakrio zlatnike ili rijetke marke, ali ako je ostavio barem nešto, možda bi to mogli prodati
u Bridgeportu. U nekoj od tamošnjih zalagaonica. Bobby nije znao kako funkcionira to sa zalagaonicama, ali
je znao kako te trgovine izgledaju: ispred njih vise tri zlatne kugle. Usto je bio uvjeren da će im zalagaoničari
rado pomoći. Naravno, bio je to samo dječji san, ali Carol Gerber koja stanuje malo dalje od njih ima cijelu zbirku
lutaka koje joj je njezin otac, zaposlen u ratnoj mornarici, poslao iz inozemstva. A ako očevi nešto poklanjaju
— što i čine — onda je logično pretpostaviti da očevi katkad i nešto ostavljaju.
Kad je Bobby postavio to pitanje, prolazili su ispod jedne od uličnih svjetiljaka koje su se protezale ovom
stranom parka Commo-nvvealth, i Bobby primijeti kako se dogodila neka promjena na majčinim ustima kao i
uvijek kad bi se on odvažio upitati nešto o svom
pokojnom ocu. Ta bi ga promjena podsjetila na njezinu torbicu: kad biste potegnuli vezice, rupa na njezinu vrhu
bi se smanjila.
"Reći ću ti stoje ostavio", reče ona kad su krenuli niz Broad Street Hill. Bobby je već požalio što je pitao, ali je
sad, naravno, bilo prekasno. Nakon što se navije, ne možeš je zaustaviti, u tome je problem. "Ostavio je policu
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://fantazija.forumsr.net
Gajnan
Admin


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Ned Nov 21, 2010 3:01 pm

— uključujući i pogrebnika — došli po komadić onoga što ja nisam imala. Ostavio je i veliku vreću neplaćenih
računa, koje sam dosad uglavnom podmirila — ljudi su pokazali razumijevanje za moju situaciju, osobito
gospodin Biderman, griješila bih dušu da kažem da nisu."
Sve je to bila stara pjesma, dosadna koliko i gorka, ali tad ona reče Bobbvju i nešto novo. "Tvoj otac", reče dok
su se primicali njihovoj stambenoj zgradi koja se nalazila na polovici Broad Street Hilla, "nikad nije mogao
odoliti nedovršenoj skali."
"Mama, što je to nedovršena skala?"
"Nije važno. Ali ću ti reći jedno, Bobuljica: da te nikad nisam uhvatila da kartaš za novac. Toga mije dosta za
cijeli život."
Bobby je želio postaviti još koje potpitanje, ali je znao da ne smije; dodatna bi pitanja samo pokrenula njezinu
tiradu. Možda ju je film, u kojem se radilo o nesretnim supružnicima, uzrujao na neki način koji on kao klinac
nije mogao razumjeti. U ponedjeljak će pitati svog prijatelja Johna Sullivana što su to nedovršene skale. Bobbvju
se činilo daje to nešto iz pokera, ali nije bio sasvim siguran.
"U Bridgeportu ima mjesta gdje muškarcima uzimaju novac", reče ona dok su prilazili zgradi u kojoj su
stanovali. "U njih zalaze muškarci bez pameti. Muškarci bez soli u glavi naprave neku glupost, a poslije ih
najčešće jadne žene moraju vaditi iz govana. Znaš..."
Bobby je znao što slijedi; bila je to najdraža tema njegove majke.
"Život nije pravedan", reče Liz Garfield dok je vadila ključ od ulaznih vrata i spremala se otključati vrata
Broadove broj 149 u gradu Hanvichu, državi Connecticut. Bio je travanj 1960., noć je iz-disala proljetni
miomiris, a pokraj svoje majke stajao je mršavi dječak s risque crvenom kosom svog oca. Jedva da ga je ikad
dirala po kosi; u rijetkim prigodama kad bi ga pomilovala najčešće bi ga dotaknula po ruci ili obrazu.
"Život nije pravedan", ponovi ona. Otvori vrata i oni uđu.
Istina da njegovu majku život nije mazio kao princezu, i svakako je loše to što je njezin suprug s trideset šest
godina ispustio dušu na podu pokrivenom linoleumom u nekoj praznoj kući, ali se Bobbvju katkad činilo daje
moglo biti i gore. Na primjer, mogli su imati dvoje djece umjesto samo jednog. Ili troje. Ma što — i četvero.
Ili da mora raditi neki stvarno težak posao kako bi uzdržavala njih dvoje? Sullvjeva mama radi u pekarnici Tip-
Top u središtu grada, pa onih tjedana kad mora upaliti peći, Sully-John i njegova dva starija brata jedva da je
vide. Bobby je promatrao i žene koje se slijevaju iz tvornice cipela Peerless Shoe Companv kad se u tri sata
oglasi sirena (on izlazi iz škole u pola tri), žene koje su odreda ili premršave ili predebele, žene blijedih lica i
prstiju umrljanih užasnom bojom stare krvi, žene koje gledaju u zemlju, a svoje radne cipele i hlače nose u
vrećicama Total Grocervja. Jesenas, dok je išao na proštenje s gospođom Gerber, Carol i malim lanom (kojeg je
Carol uvijek zvala lan Šmrkljo), vidio je kako neki muškarci i žene beru jabuke u okolici grada. Kad je upitao
tko su ti ljudi, gospođa Gerber je rekla da su to sezonski radnici — baš kao ptice selice, uvijek u pokretu, beru
kulturu koja trenutačno dozrijeva. Bobbvjeva je majka mogla biti jedna od njih, ali nije.
A što jest bila? Tajnica gospodina Donalda Bidermana u Home Town Real Estateu, agenciji za nekretnine u
kojoj je Bobbvjev tata radio kad je doživio srčani napad. Bobby je pretpostavljao daje ona dobila taj posao jer je
Randall bio simpatičan Donaldu Bidermanu pa se ovaj sažalio na nju — udovica sa sinom koji tek što je izašao
iz pelena — ali je ona bila dobar i marljiv radnik. Prilično je često radila dokasna. Bobby je dva puta bio u
društvu zajedno s majkom i gospodinom Bidermanom —jasnije se sjećao piknika organiziranog za djelatnike
tvrtke, ali ih je jednom drugom prigodom gospodin Bi-derman odvezao zubaru u Bridgeport kad je Bobbyju za
vrijeme školskog odmora netko u igri izbio zub — i to se dvoje gledalo na poseban način. Ponekad bi je
gospodin Biderman nazvao kasno navečer i u tim bi ga razgovorima ona zvala Don. Ali je "Don" bio star, i
Bobby nije prečesto o njemu razmišljao.
Bobby nije baš bio siguran što njegova majka danju (i navečer) radi u uredu, ali se mogao kladiti daje to stoput
bolje od izrade cipela, branja jabuka ili paljenja peći u pekarnici Tip-Top u pola pet ujutro. Bobby se mogao
kladiti da njezin posao šiša sve te poslove sto posto. Usto, ako biste njegovu mamu pitali o nekim stvarima,
nagrabusili bi. Na primjer, ako ste je upitali kako to da si može priuštiti tri nove
haljine iz Searsa (jednu svilenu), ali ne i tri mjesečna obroka od jedanaest i pol dolara za Schwinna iz izloga
trgovine Western Auto (bio je crveno-srebrn, i Bobbvja bi nešto stegnulo u trbuhu samo kad bi ga ugledao).
Upitajte je o nečem takvom i naježili ste.
Bobby to nije učinio, već se latio toga da sam zaradi iznos cijene bicikla. To će potrajati do jeseni, možda i do
zime, i taj će model dotad već možda nestati iz izloga trgovine Western Auto, ali će on ustrajati. Moraš zasukati
rukave i podmetnuti leđa. Život nije lagan, i život nije pravedan.
Kad se posljednjeg utorka u travnju dokoturao Bobbvjev jedanaesti rođendan, mama mu uruči plosnati smotuljak
umotan u srebrni papir. U njemu se nalazila narančasta iskaznica za knjižnicu. Iskaznica za odrasle. Zbogom
Nancy Drew, Hardy Boys i Don Winslow od mornarice. Pozdravljene mi budite priče pune tajanstvene i
zakučaste strasti poput Tame na vrhu stuba. A da ne spominje krvave bodeže u sobama na vrhu kula. (I u
pričama s Nancy Drew i Hardvjevcima bilo je tajni i soba na vrhu kula, ali jedva nešto krvi, a nikad nikakve
strasti.)
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://fantazija.forumsr.net
Gajnan
Admin


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Uto Nov 23, 2010 4:53 pm

"Ne zaboravi daje gospođa Kelton na šalteru moja prijateljica", reče mama. Govorila je svojim uobičajenim
trpkim tonom upozorenja, ali joj je godilo njegovo zadovoljstvo — uočila ga je. "Pokušaš li posuditi nešto
škakljivo poput Gradića Paytona iliKing's Rowa, ja ću to doznati."
Bobby se nasmiješi. Znao je da hoće.
"A ako je dežurna ona druga, gđica Zabadalo, pa te upita odakle ti narančasta iskaznica, reci joj da pogleda na
poleđini. Napisala sam dopuštenje preko potpisa."
"Hvala ti mama. Ovo je guba."
Ona se nasmiješi, sagne, i suhim usnama brzo otare njegov obraz, odmaknuvši se od njega gotovo prije no što
mu se primakla. "Drago mije da si sretan. Vratim li se kući dovoljno rano, otići ćemo u Colony na pržene školjke
i sladoled. Za tortu ćeš morati pričekati vikend, jer nemam vremena da je prije ispečem. A sad obuci kaput i
kreni, sunac. Zakasnit ćeš u školu."
Zajedno siđu niza stube i izađu na trijem. Uz pločnik je stajao taksi. Muškarac u jakni od popelina sagnuo se
kroz suputnički prozor i plaćao taksiste. Iza njega je stajao mali grozd kovčega i papirnatih vrećica, onih s
ručkama.
"To je sigurno onaj koji je iznajmio sobu na drugom katu", reče Liz. Usta joj ponovno izvedu onaj trik sa
skupljanjem. Stajala je na gornjoj stubi, ocjenjivački zagledana u muškarčevo usko dupence koje je stršilo prema
njima, dok je on završavao poslovnu transakciju s taksistom. "Nemam povjerenja u ljude koji sele svoje stvari u
papirnatim vrećicama. Za moj pojam stvari u papirnatoj vrećici izgledaju naprosto šlampavo."
"Ima i kovčege", reče Bobby, ali mu njegova majka nije morala reći da ona tri kovčežića novog stanara nisu baš
nešto. Bili su raspa-reni, izgledali kao daje netko u Kaliforniji bio loše volje pa ih raspalio nogom a oni se
prizemljili ovdje.
Bobby i njegova majka siđu niz cementirani puteljak. Taksi ode. Onaj se muškarac u jakni od popelina okrene.
Za Bobbvja, ljudi su se dijelili u tri široke kategorije: djeca, odrasli i starci. Starci su bili odrasli ljudi sijede kose.
Novije stanar bio od te treće sorte. Imao je suhonjavo i umorno lice, bez bora (osim oko ispranih plavih očiju),
ali iz-brazdano. Njegova je sijeda kosa bila paperjasta i uzmicala s čela posutog staračkim pjegama. Bio je visok
i zguren na način koji Bobbvja podsjeti na Borisa Karloffa u filmovima iz serije Shock Theater koje su
prikazivali petkom navečer u pola dvanaest na WPIX-u. Ispod jakne od popelina nalazila se jeftina radnička
odjeća koja je izgledala prevelika za njega. Na nogama je imao iznošene cipele od kordovana.
"Bok, narode", reče on i nasmiješi se, činilo se, teškom mukom. "Zovem se Theodore Brautigan i živjet ću ovdje
stanovito vrijeme."
On pruži ruku Bobbvjevoj majci, koja je samo nakratko dotakne. "Ja sam Elizabeth Garfield. Ovo je moj sin
Robert. Morat ćete nas ispričati, gospodine Brattigan—"
"Brautigan, gospođo, ali bi mi bilo drago kad biste me vi i vaš sinek zvali samo Ted."
"No dobro. Robert kasni u školu a ja na posao. Bilo mi je drago, gospodine Brattigan. Požuri, Bobby.
Tempusfugit."
Ona krene nizbrdo prema gradu; Bobby krene uzbrdo (i sporijim korakom) prema osnovnoj školi Hanvich u
Asherovoj aveniji. Nakon tri-četiri koraka prijeđenih na toj relaciji, on se zaustavi i okrene. Smatrao je da je
njegova majka bila nepristojna prema gospodinu Brautiganu, da se ponijela naduveno. Naduvenost je bila najgori
porok u njegovu malom krugu prijatelja. Carol je prezirala
uobražence, jednako kao i Sully-John. Gospodin Brautigan sad je vjerojatno stigao do polovice prilaznog
puteljka, ali ako nije, Bobby mu se želio nasmiješiti kako bi ovaj znao da barem jedan član obitelji Garfield nije
utvara.
No i njegova se majka zaustavila i okrenula. Ne zato da bi još jednom pogledala u gospodina Brautigana; ta
pomisao Bobbvju nikad nije pala na pamet. Ne, okrenula se pogledati svog sina. Znala je da će se on okrenuti
prije no što je Bobby uopće postao toga svjestan, i zbog toga on osjeti lagano pomračenje svoje inače vedre
naravi. Ona bi kadšto rekla da će prije na vrbi roditi grožđe no što će je Bobby uspjeti smuljati, i vjerojatno je
imala pravo. Koliko uopće moraš imati godina da bi smuljao mamu? Dvadeset? Trideset? Ili moraš pričekati da
ona ostari i da joj se mozak pretvori u pileću juhu?
Gospodin Brautigan nije ni krenuo niz prilazni puteljak. Stajao je na njegovu početku kod pločnika s kovčegom
u svakoj ruci a trećim ispod desne miške (one je tri papirnate vrećice premjestio na travnjak broja 149), još
zgrbljeniji pod tom težinom. Stajao je točno između njih, poput naplatne kućice ili nečeg takvog.
Pogled Liz Garfield sune pokraj njega prema sinovim očima. Kreni, govorio je njezin pogled. Ni riječi. On je
nov, došao odnekud ili niotkud, stigao s pola stvari potrpanih u papirnate vrećice. Ni riječi, Bobby, samo kreni.
Ali on to ne učini. Možda zato što je za rođendan umjesto bicikla dobio iskaznicu za knjižnicu. "Drago mi je,
gospodine Brautigan", reče Bobby. "Nadam se da će vam se ovdje svidjeti. Bok."
"Dobar provod u školi, sinko", reče gospodin Brautigan. "Nauči puno. Tvoja majka ima pravo — tempusfugit."
Bobby pogleda u majku da vidi postoje li izgledi da njegova mala pobuna bude oproštena u svjetlu ove jednako
male laske, ali mamina su usta bila nemilostiva. Ona se okrene i krene nizbrdo bez riječi. Bobby nastavi svojim
putem, zadovoljan što se obratio onom strancu premda se njegova majka pobrinula da on to kasnije požali.
Prilazeći kući Carol Gerber, Bobby izvadi onu narančastu iskaznicu i zagleda se u nju. Nije Schwinn od šezdeset
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://fantazija.forumsr.net
Gajnan
Admin


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Uto Nov 23, 2010 4:54 pm

pet centimetra, ali je svejedno prilično dobra. Zapravo, izvrsna. Cijeli svijet knjiga koji treba istražiti, pa što ako
je koštala samo dva ili tri zelembaća? Zar se ne kaže daje važna gesta?
Pa... barem tako kaže njegova mama.
On okrene iskaznicu. Na poleđini je njezinim čvrstim rukopisom bila napisana poruka: "Na znanje svima kojih
se to tiče: ovo je iskaznica mog sina. On ima moje dopuštenje da posudi tri knjige tjedno iz odjela za odrasle
Gradske knjižnice Hanvich." Bila je potpisana Elizabeth Penro-se Garfield.
A ispod svog imena, poput P. S.-a, dodala je ovo: Robert će sam podmirivati zakasnine.
"Slavljenice!" vikne Carol Gerber i prestraši ga. Zaskoči ga iza stabla iza kojeg je čekala u zasjedi. Baci mu se
oko vrata i silovito ga cmokne u obraz. Bobby pocrveni i osvrne se da vidi gleda li tko — sam Bog zna da je
teško prijateljevali s curicom i bez pusa iznenađenja — ali je sve bilo u redu. Uobičajena jutarnja bujica učenika
kretala se prema školi duž Asherove avenije na vrhu uzbrdice, ali su ovdje dolje bili sami.
Bobby orulji obraz.
"Ma daj, godilo ti je", smijala se ona.
"Nije", reče Bobby, premda jest.
"Što si dobio za rođendan?"
"Iskaznicu za knjižnicu", reče Bobby i pokaže joj. "Za odrasle."
"Fora!" Je li u njezinim očima ugledao suosjećanje? Vjerojatno nije. A što ako i jest? "Izvoli. Za tebe." Ona mu
pruži Hallmarkovu omotnicu na kojoj je velikim slovima bilo napisano njegovo ime. A zalijepila je i nekoliko
srdašaca i medvjedića.
Bobby s osjećajem blage strepnje otvori omotnicu, podsjetivši se da čestitku, bude li sladunjava, može zagurati
duboko u stražnji džep svojih platnenih hlača.
Ali nije bila. Možda malko djetinjasta (klinac sa Stetsonom na konju, a unutra SRETAN ROĐENDAN
KAUBOJU slovima koja su trebala izgledati kao drvena), ali ne i sladunjava. Voli te Carol jest bilo pomalo
sladunjavo, ali ona je curica, što se tu može?
"Hvala."
"Znam, to je bebasta čestitka, ali su ostale bile još gore", činjenično će Carol. Malo više na uzbrdici čekao ih je
Sully-John, koji je sve u šesnaest natezao svoj jo-jo marke Bo-lo Bouncer: ispod desne ruke, ispod lijeve ruke,
iza leda. Više ga se nije trudio provući kroz noge jer je to jednom pokušao u školskom dvorištu i dobro se opalio
po jajima. Sully je tad vrisnuo, a Bobby i još dva dječaka smijali su se do suza. Carol i još tri njezine prijateljice
pritrčale su da upitaju što se događa, no dječaci su rekli daje sve u najboljem redu. I Sully-John je to rekao, iako
je bio blijed i na rubu suza. Dečki su šašavi, rekla je Carol tom prilikom, ali se Bobbvju nije učinilo da ona to
stvarno misli. Da to misli, ne bi iskočila iza stabla i poljubila ga, i to svojski, zalijepila mu vlažnu pusu. Zapravo,
bolju no što mu je udijelila vlastita majka.
"Nije to bebasta čestitka", reče on.
"Nije, ali skoro da jest", reče ona. "Htjela sam ti kupiti čestitku za odrasle, ali čovječe, kako su one sladunjave."
"Znam", reče Bobby.
"Bobby, hoćeš li ti biti sladunjav kad odrasteš?"
"Nadam se da neću", reče on. "A ti?"
"Ne. Ja ću biti kao mamina prijateljica Rionda."
"Rionda je prilično debela", sumnjičavo će Bobby.
"Aha, ali je skulirana. Ja ću pokušati biti skulirana bez debljine."
"U našu se zgradu uselio novi stanar. Soba na drugom katu. Moja mama kaže daje gore silno vruće."
"Stvarno? Kakav je?" Ona zahihoće. "Je li muci-šmuci?"
"Star je", reče Bobby, no tad razmisli. "Ali je imao zanimljivo lice. Mojoj je mami bio antipatičan na prvi pogled
jer je neke svoje stvari donio u papirnatim vrećicama."
Sully-John im se pridruži. "Sretan ti rođendan, gade", reče on i lupne Bobbvja po leđima. Gade je bila Sully-
Johnova najnovija poš-tapalica; Carolina je bila skulirano; Bobby je trenutno bio u fazi između dvije omiljene
riječi, premda mu se činilo da ima nečeg u zvuku riječi bogbogovski.
"Budete li prostačili, neću hodati s vama", reče Carol.
"U redu", druželjubivo će Sully-John. Carol je bila frčkava plavuša koja je izgledala kao odraslija inačica
Bobbsey Twinsa; John Sulli-van bio je visok, crnokos i zelenook, na način Joea Hardvja1. Bobby Garfield hodao
je između njih. Zaboravio je na svoju časovitu potiš-tenost. Rođendan mu je, s prijateljima je, i život je lijep.
Spremi Ca-
Bobbsey Twins, likovi iz popularnih priča za mladež, dva para blizanaca, od osam i četiri godine. Joe Hardy je
lik iz niza pustolovnih priča za dječake, sin detektiva Fentona Hardyja, koji zajedno s bratom Frankom i
prijateljem Chetom Mortonom dosjetljivo rješava zločine.
rolinu rođendansku čestitku u stražnji džep, a novu iskaznicu za knjižnicu tutne duboko u prednji džep odakle
neće moći ispasti ili biti ukradena. Carol počne skakutati na jednoj nozi. Sully-John joj reče da prestane.
"Zašto?" upita Carol. "Ja volim skakutati."
"I ja volim govoriti gade, ali neću ako me zamoliš", razložno odgovori Sully-John.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://fantazija.forumsr.net
Gajnan
Admin


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Sre Dec 08, 2010 10:13 pm

Carol pogleda u Bobbvja.
"Skakutanje na jednoj nozi — osobito bez štrika — zaista je malo djetinjasto, Carol", reče Bobby kao da se
ispričava, a potom slegne ramenima. "Ali ako želiš, samo ti skakući. Nama je svejedno, zar ne, S-J?"
"Tako je", reče Sully-John i ponovno pokrene jo-jo. Naprijed--natrag, gore-dolje, vap-vap-vap.
Carol više nije skakutala na jednoj nozi. Hodala je između njih i pretvarala se da je cura Bobbyja Garfielda, da
Bobby ima vozačku dozvolu i Buick i da idu u Bridgeport na WKBW-ovu Rock and Roll Extravaganzu. Mislila
je da je Bobby silno skuliran. A najbolja fora je bila ta što on to nije znao.
Bobby se vratio iz škole u tri sata. Mogao je stići kući i ranije, ali skupljanje reciklažnih boca bilo je dio njegove
kampanje "Bicikl do Dana zahvalnosti" i on se vratio kući zaobilaznim putem kroz šipraž-je pokraj Asherove
avenije, u potrazi za bocama. Našao je tri boce Rheingolda i jednu Nehija2. Nije puno, ali hej! Osam centi je
osam centi. "Zrno do zrna pogača!" bila je još jedna mamina uzrečica.
Bobby opere ruke (dvije su boce bile prilično bljak), izvadi si nešto za prigristi iz hladnjaka, pročita dva stara
Supermana, ponovno si izvadi nešto za gricnuti iz hladnjaka, pa pogleda American Bandstand. Nazove Carol da
joj kaže da će u emisiji nastupiti Bobby Darin — ona je smatrala daje Bobby Darin jako skuliran, naročito zbog
načina na koji je pucketao prstima dok bi pjevao "Queen of the Hop" — ali je ona to već znala. Gledala ju je s tri
ili četiri svoje praznoglave prijateljice koje su gotovo non-stop hihotale u pozadini. Taj zvuk podsjeti Bobbyja na
ptice u trgovini za prodaju kućnih ljubimaca. Na televi-
Rheingold je vrsta piva, a Nehi bezalkoholni napitak.
ziji, Dick Clark je upravo pokazivao koliko gnoja iz akni može upiti samo jedna Stri-Dexova medicinska
blazinica.
Mama nazove u četiri sata. Reče da gospodin Biderman traži da ostane raditi prekovremeno. Žao joj je, ali
rođendanska večera u Co-lonyju otpada. U hladnjaku ima goveđeg variva od ručka; on može to pojesti, a ona će
se vratiti do osam da ga spremi u krevet. I zaboga, Bobby, ne zaboravi ugasiti plin kad budeš gotov sa
štednjakom.
Bobby se vrati televizoru razočaran, ali ne i iznenađen. U Band-standu, Dick je sad najavljivao okrugli stol
"Ocjenjivanje ploča". Bobby pomisli kako tip u sredini izgleda kao da bi mogao potrošiti cijelu tvorničku zalihu
Stri-Dexovih blazinica.
Zavuče ruku u prednji džep i izvuče onu novu narančastu iskaznicu. Ponovno se oraspoloži. Ne mora sjediti
ispred televizora s hrpom starih stripova ako ne želi. Može otići u knjižnicu i uhodati svoju novu iskaznicu —
svoju novu iskaznicu za odrasle. Gospođica Zabadalo je sad dežurna, samo što se ona pravim imenom zove gospođica
Harrington i Bobby je smatra lijepom. Nosi parfem. Uvijek bi osjetio njegov miris na njezinoj koži i u
kosi, jedva primjetan i sladak, poput lijepe uspomene. Iako je Sully-John sad na satu trombona, nakon knjižnice
Bobby bi mogao otići kod njega, možda malo vježbati bejzbolske udarce.
A mogao bih, pomisli on, -i odnijeti one boce u Spicer's. Ovog ljeta moram zaraditi za bicikl.
Iznenada, život je izgledao ispunjen.
Sullvjeva mama pozove Bobbvja da ostane na večeri, ali joj on reče ne hvala, moram se vratiti kući. Radije bi
pojeo pečenje i hrskave krumpire iz pećnice gospođe Sullivan nego ono što ga čeka u njegovu stanu, ali je znao
da će jedna od prvih stvari koje će njegova majka učiniti nakon povratka iz ureda biti da pogleda u hladnjak i
vidi je li posuda Tuppenvarea s ostacima goveđeg variva još unutra. Ako bi bila, upitala bi Bobbyja što je
večerao. Postavila bi to pitanje smireno, čak i uzgredno. Kad bi joj on rekao da je jeo kod Sully-Joh-na, ona bi
kimnula glavom, upitala ga što su jeli i je li bilo deserta, te je li zahvalio gospođi Sullivan; možda bi čak sjela na
kauč s njim i jela sladoled iz iste zdjelice dok bi na televiziji gledali Sugarfoot. Sve bi bilo u najboljem redu...
samo što ne bi bilo. Kad-tad stvari bi došle na naplatu. Možda ne za dan ili dva, pa ni tjedan dana, ali bi taj
trenutak naposljetku došao. Bobby je to znao gotovo nesvjesno. Ona je bez sumnje zaista morala ostati raditi
prekovremeno, ali to što za svoj rođendan mora sam jesti ostatke goveđeg variva bila je kazna za to što je
razgovarao s novim stanarom premda nije smio. Pokuša li izbjeći tu kaznu, pridodalo bije se glavnici, baš kao
novac na bankovnom računu.
Kad se Bobby vratio od Sully-Johna, bilo je šest sati i petnaest minuta i već se smrkavalo. Imao je dvije nove
knjige za pročitati, jednu iz serije o Perrvju Masonu s naslovom Slučaj baršunastih kandži, te znanstvenofantastični
roman Clifforda Simaka s naslovom Prsten oko Sunca. Obje su knjige izgledale bogbogovski, a
gospođica Harrington mu uopće nije stvarala probleme. Naprotiv, rekla mu je da čita zahtjevnije knjige od svojih
vršnjaka i neka samo tako nastavi.
Putem od S-J-ja do kuće, Bobby je smislio priču u kojoj su on i gospođica Harrington bili na luksuznom brodu
za krstarenje koji je potonuo. Samo su njih dvoje preživjeli brodolom, a od utapanja ih je izbavilo to što su našli
pojas za spašavanje na kojem je pisalo S. S. LUSITANIC. More ih je izbacilo na otočić s palmama i prašumom i
vulkanom, i dok su ležali na plaži, gospođica Harrington je drhturila i govorila da joj je hladno, daje zebe, bi lije
on mogao zagrliti i ugri-jati, što je on naravno mogao i što je učinio, sa zadovoljstvom, gospođice Harrington, a
onda su domoroci izašli iz džungle; isprva su djelovali blagonaklono, ali se ispostavilo da su posrijedi ljudožderi
koji žive na obroncima vulkana i ubijaju svoje žrtve na čistini načičkanoj lubanjama, tako da situacija nije
izgledala sjajno, ali baš kad su njega i gospođicu Harrington odvukli prema kotlu, vulkan je počeo tutnjiti i—
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://fantazija.forumsr.net
Gajnan
Admin


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Sre Dec 08, 2010 10:15 pm

Bobby podigne pogled, još prestrašeniji no što je bio kad je Carol Gerber istrčala iza stabla da bi mu na obraz
zalijepila rođendansku pusu. Bio je to onaj novi stanar iz zgrade. Sjedio je na gornjoj stubi i pušio. Zamijenio je
svoje stare, iznošene cipele starim, iznošenim papučama, i skinuo jaknu od popelina—večer je bila topla. Izgleda
udomaćeno, pomisli Bobby.
"O, gospodine Brautigan. Pozdrav." "Nisam te želio prestrašiti." "I niste—"
"Ali mislim da jesam. Bio si tisuće kilometara daleko. A zovi me Ted. Molim lijepo."
"U redu." Ali Bobby nije bio siguran hoće li moći ostati na Tedu. Govoriti ti odrasloj osobi (osobito staroj
odrasloj osobi) protivilo se ne samo učenju njegove majke, nego i vlastitoj sklonosti.
"U školi je bilo dobro? Naučio si nešto novo?"
"Aha, bilo je u redu." Bobby se premještao s noge na nogu, prebacivao svoje novoposuđene knjige iz ruke u
ruku.
"A da sjedneš sa mnom minutu?"
"Naravno, ali ne mogu dugo. Znate, moram nešto obaviti." Obaviti uglavnom večeru — onaj ostatak variva u
njegovoj je glavi dosad poprimio priličnu privlačnost.
"Naravno. Poslovi i tempus fugit."
Kad je Bobby sjeo pokraj gospodina Brautigana — Teda — na široku stubu trijema, udišući aromu njegove
cigarete Chesterfield, pomisli kako nikad nije vidio čovjeka koji bi izgledao tako iznemoglo. To nije moglo biti
samo zbog selidbe, zar ne? Koliko te može namučiti preseljenje tri mala kovčega i tri papirnate vrećice s
ručkama? Možda će kasnije stići ljudi u kamionu za selidbe, pomisli Bobby, ali je sumnjao u to. Bila je to samo
jedna soba—velika, ali svejedno samo jedna soba s kuhinjom na jednoj strani, i svime ostalim na drugoj. On i
Sully-John popeli su se na drugi kat i prošvrljali po njoj nakon što je stara gospođa Sidley doživjela moždani
udar i otišla živjeti s kćerkom.
"Tempus fugit znači vrijeme leti", reče Bobby. "Mama to često govori. Kaže i da vrijeme nikog ne čeka i da
liječi sve rane."
"Tvoja je majka žena od tisuću uzrečica, je li?"
"Aha", reče Bobby i naglo osjeti umor pri pomisli na sve te uzrečice. "Tisuću uzrečica."
"Ben Jonson je vrijeme nazvao starom, ćelavom varalicom", reče Ted Brautigan. Duboko uvuče dim cigarete pa
ispuhne dva usporedna mlaza kroz nos. "A Boris Pasternak je rekao da smo mi zatočenici vremena, taoci
vječnosti."
Bobby ga očarano pogleda. Privremeno zaboravi na svoj prazni želudac. Silno mu se svidjela pomisao na
vrijeme kao starog, ćelavog varalicu — to je bilo sasvim i potpuno točno, premda on ne bi mogao
reći zašto... a nije li fora upravo u tome što ne može reći zašto? Poput predmeta u jajetu, ili sjene iza mjehurastog
stakla. "TkojeBenJonson?"
"Jedan Englez, odavno mrtav", reče gospodin Brautigan. "Po svemu sudeći, egoističan i potpuno lakouman s
novcem, a povrh toga sklon i flatulenciji. Ali—"
"Što je to? Flatulencija?"
Ted gurne jezik između usana i proizvede kratak, ali vrlo realističan zvuk prdca. Bobby rukama poklopi usta i
zahihoće u svoje svinute prste.
"Djeca nalaze prdce smiješnima", reče Ted Brautigan kimajući glavom. "Aha. No za čovjeka mojih godina, oni
su samo dio sve neo-bičnijih aspekata života. Premda je Ben Jonson između prdaca izrekao mnoge mudre stvari.
Ne toliko kao Dr. Johnson — to bi bio Sa-muel Johnson — ali svejedno priličan broj."
"A Boris..."
"Pasternak. Rus", gospodin Brautigan odmahne rukom. "Mislim da nije vrijedan spomena. Mogu li vidjeti tvoje
knjige?"
Bobby mu ih pruži. Gospodin Brautigan (Ted, podsjeti se on, trebao bi ga zvati Ted) vrati mu Perrvja Masona
nakon što je površno pogledao naslov. Roman Clifforda Simaka zadrži duže u rukama. Najprije zaškilji u
naslovnicu kroz vitice dima cigarete koje su se dizale u zrak pokraj njegovih očiju, a potom ga prelista. Pritom je
kimao glavom.
"Pročitao sam ga", reče on. "Prije dolaska ovamo imao sam puno vremena za čitanje."
"Je li?" Bobbvjeva se znatiželja raspiri. "Je li dobra?" "Jedna od njegovih najboljih", odgovori gospodin
Brautigan — Ted. Pogleda iskosa u Bobbvj a, jednog oka otvorenog, a drugoga još zatvorenog od škiljenja zbog
dima. Zbog toga je izgledao istodobno mudro i zagonetno, poput ne sasvim pouzdanog lika iz nekog detektivskog
filma. "No jesi li siguran da ćeš ga moći pročitati? Nemaš više od dvanaest godina."
"Jedanaest", reče Bobby. Silno gaje razveselilo to što je Ted pomislio da bi mogao imati dvanaest godina.
"Danas sam navršio jedanaest. Mogu ja to čitati. Neću sve shvatiti, ali ako je priča dobra, svidjet će mi se."
"Rođendan ti je!" reče Ted, zadivljeno. Potegne posljednji dim iz cigarete, pa je kvrcne prstom i baci. Opušak
padne na cementirani prilazni puteljak i iz njega brižnu iskre. "Sretan rođendan dragi Robert, sretan rođendan ti!"
"Hvala. Samo što mi se kudikamo više sviđa Bobby."
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://fantazija.forumsr.net
Gajnan
Admin


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Sre Dec 08, 2010 10:16 pm

"Onda Bobby. Izlaziš li proslaviti?"
"Ne, mama mora raditi prekovremeno."
"A da dođeš u moj mali stan? Nemam puno, ali znam otvoriti konzervu. A možda imam i pite—"
"Hvala, ali mama mije nešto ostavila. Trebao bih to pojesti."
"Shvaćam." I, čudo nad čudima, izgledao je kao da zaista i shvaća. Ted Bobbvju vrati primjerak Prstena oko
Sunca. "U ovoj knjizi", reče on, "gospodin Simak iznosi teoriju da postoje mnogi svjetovi poput našeg. Ne
drugih planeta, nego drugih zemaljskih svjetova, paralelnih zemaljskih svjetova, u nekakvom prstenu oko Sunca.
Fascinantna postavka."
"Aha", reče Bobby. On je znao za paralelne svjetove iz drugih knjiga. I stripova.
Ted Brautigan se zagleda u njega zamišljeno, upitno.
"Što je?" upita Bobby, osjetivši iznenada smetenost. Ugledao si nešto zeleno? vjerojatno bi rekla njegova majka.
Na trenutak on pomisli da Ted neće odgovoriti — kao da se duboko zamislio i od tih misli obnevidio. A onda se
strese i uspravnije sjedne. "Ništa", reče on. "Imam jedan mali prijedlog. Možda bi želio zaraditi nešto novca?
Nemam puno, ali—"
"Aha! Nego što!" Ima jedan bicikl, zamalo je Bobby nadovezao, ali onda se suspregne. Drži jezik za zubima, bila
je još jedna majčina uzrečica. "Gotovo da nema toga što ne bih napravio!"
Ted Brautigan je izgledao istodobno uznemireno i uveseljeno. To kao daje otvorilo vrata u neko njegovo
drukčije lice, i Bobby sad shvati da je taj starac nekad bio mladić. Mladić s dozom drskosti, čak. "To se ne bi
smjelo reći neznancu", reče on. "Premda smo napredovali do Bobbvja i Teda — što je dobar početak — zapravo
smo još stranci."
"Je li neki od onih johnsonovaca rekao nešto o neznancima?"
"Ne sjećam se, ali ima nešto na tu temu u Bibliji: 'Jer ja sam tebi stranac, na proputovanju. Poštedi me, da
povratim snagu, prije no
što se zaputim tamo...'" Tedov glas na trenutak izblijedi. Iz lica mu je nestalo veselosti i ponovno je izgledao
staro. A onda mu se glas učvrsti i on dovrši: '"...prije no što se zaputim tamo, i više me ne bude.' Knjiga psalama.
Ne mogu se sjetiti koja."
"Ja ne bih nikoga ubio ili opljačkao, ne brinite se, ali bih svakako želio zaraditi nešto novca."
"Dopusti mi da razmislim", reče Ted. "Da razmislim malo."
"Naravno. Ali ako vam treba obaviti neke posliće, ja sam čovjek za vas. To da odmah znate."
"Posliće? Možda. Premda ja ne bih upotrijebio tu riječ." Ted svojim koščatim rukama obujmi svoja još koščatija
koljena i zagleda se preko travnjaka u Broadovu. Smrkavalo se; stigao je Bobbvjev omiljeni dio večeri. Prolazeći
automobili imali su upaljena stražnja svjetla, a negdje u Asherovoj aveniji gospođa Sigsbv dozivala je svoje
blizanke da uđu u kuću večerati. U to doba dana — kao i u zoru, dok bi stajao u kupaonici, mokrio u zahodsku
školjku a sunčana mu svjetlost padala kroz prozorčić u poluotvorene oči — Bobby se osjećao kao san u nečijoj
glavi.
"Gdje ste živjeli prije no što ste došli ovdje, gospodine... Ted?"
"Ne na ovako lijepom mjestu", reče on. "Ni blizu tako lijepom. A koliko ti stanuješ ovdje, Bobby?"
"Otkad znam za sebe. Otkad mi je umro tata, kad sam imao tri godine."
"I poznaješ sve ljude koji stanuju u ovoj ulici? Barem u ovom dijelu ulice?"
"Uglavnom, da."
"Znao bi da ima neznanaca. Ljudi na proputovanju. Lica tebi nepoznatih."
Bobby se nasmiješi i kimne glavom. "Aha, mislim da bih."
Čekao je da vidi što će uslijediti — bilo je zanimljivo — ali se činilo da nastavka neće biti. Ted ustane, polako i
pažljivo. Bobby začuje kako su Tedu u leđima zaškripale koščice kad je zabacio ruke iza leđa i protegnuo se,
kriveći lice.
"Dođi", reče on. "Postaje svježe. Ući ću s tobom. Tvoj ključ ili moj?"
Bobby se nasmiješi. "Trebali biste početi uhodavati svoj, nije li tako?"
Ted — bilo je sve lakše misliti o njemu kao o Tedu — izvuče iz džepa privjesak za ključeve. Jedini ključevi na
njemu bili su onaj koji je otvarao velika ulazna vrata i onaj od njegove sobe. Oba su bila sjajna i nova, gusarski
zlatne boje. Bobbvjeva dva ključa bila su iz-grebena i potamnjela. Koliko godina ima Ted? ponovno se on upita.
Najmanje šezdeset. Šezdesetogodišnjak sa samo dva ključa u džepu. To je čudno.
Ted otvori ulazna vrata i oni uđu u veliko tamno predvorje sa stalkom za kišobrane i starim crtežom Lewisa i
Clarka zagledanih u prostranstva američkog Zapada. Bobby priđe vratima stana Garfiel-dovih, a Ted stubištu.
Zastane tamo trenutak ruke položene na rukohvat. "Simakova knjiga ima zanimljiv zaplet", reče on. "Premda mu
stil nije na razini. Ne želim reći da mu je loš, ali vjeruj mi na riječ, ima i boljih."
Bobby je čekao.
"Kao što ima knjiga čiji je stil sjajan, ali priče nisu naročite. Ponekad pročitaj knjigu zbog priče, Bobby. Nemoj
biti poput knjiških snobova koji to odbijaju činiti. Katkad čitaj zbog riječi — jezika. Nemoj biti poput ziheraša
koji to odbijaju činiti. Ali kad nađeš knjigu koja ima i dobar zaplet i dobar izbor riječi, čuvaj je kao oko u glavi."
"Mislite li daje takvih puno?" upita Bobby.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://fantazija.forumsr.net
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Stiven King: Herčevi u Atlantidi   Danas u 10:59 pm

Nazad na vrh Ići dole
 
Stiven King: Herčevi u Atlantidi
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Fantazija forum :: KNJIGE :: HOROR KNJIGE-
Skoči na: