Fantazija forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.


Za sve ljubitelje fantastike
 
PrijemPortalLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 Bes

Ići dole 
AutorPoruka
Gajnan
Admin
Gajnan


Broj poruka : 180
Datum upisa : 29.03.2010

Bes Empty
PočaljiNaslov: Bes   Bes EmptyPon Nov 29, 2010 11:00 pm

On se probudio u svojoj sobi oko 8 izjutra. Imao je obaveze na fakultetu od 10, a hteo je da prvo jede i popije kafu. Otisao je do menze gde ga je sačekala natmurena radnica pitajući ga šta hoće glasom koga bi se postideo i Fredi Kruger. Uzeo je svoj obrok i seo. Bio je to burek hladan i mastan i nikako nije mogao provaliti zašto kažu da je sa sirom kad sira nigde nije bilo. Pojeo je obrok i dok se penjao uz stepenice osećao je odvratnost i težinu svog doručka ali je znao da mu je to do popodne jedini obrok. U sobi je voda za kafu još nije provrila jer je rešo bio u katastrofalnom stanju. Trudio se da ne probudi cimera jer je znao šta ga čeka ako to uradi.
''Jebena mandovčina'', pomisli on u tom trenutku. Taj čovek ga je stvarno mučio. Koliko je noći prespavao na stepenicama jer je ovaj privodio neku kurvu. Koliko je puta primećivao da mu nestaje novac ali nije smeo ništa da uradi. Neko bi za njega pomislio da je slabić ali ne. Suprostavljao se on njemu ali Nedjo je bio barem za glavu viši od njega i nekih 20 kila teži. Od jedne čarke dobio je natečeno oko i izbijen zub. Nije mu se mogao suprostaviti. Od tad jednostavno pokušava da bude samo što dalje od njega. Tog jutra nije imao sreće. Nedjo se probudio, mada je on bio ubedjen da ga samo čekao na penal.
''Jeli jado šta tako lupaš.'', progovorio je ne skrivajući akcenat šta više naglašavao ga je.
''Ne lupam idem na faks''
''Zar ti ne vjeruješ u moju procenu''
''E znaš šta, nije mi danas do toga'', reče i izadje pre nego što je Nedjo mogao reagovati.
Znao je da ga možda čeka pakao danas, ali what the fuck, reče to sebi i pripali cigaretu. Kafu je u plastičnoj čaši nosio u ruci. Mirisi tople kafe i cigarete malo mu razbudiše čula. Čekao je prevoz pokušavajući da skrene misli sa svog života. Ovde je u Beogradu, to je nešto što je čekao celog života, ali nije se nadao da će biti ovako. Jedva je čekao da pobegne iz provincije koja ga je gušila od, svih tih ljudi koji su ga gledali sa podozrenjem i smatrali ga za budalu. Da takva je bila provincija. Nemilosrdna žabokrečina koja je svakog ko bi pokušao da ispliva hvatala i vukla na dno. Tako je mrzeo to da ga je izluđivala ga je i sama pomisao. Kada je došao u Beograd pomislio je da je konačno kraj njegovih muka, ali nije bilo tako. Ovde ga je svako gledao sa podozrenjem zato sto je provincijalac, i morao je da se bori za sve što bi hteo. Na fakultetu profesori su bili tako hladni i bezosećajni da su mu se gadili. Tako su olako nečije živode menjali i uništavali, neki od njih bez i trunke samilosti da se ponekad pitao da li ti ljudi uopšte mogu spavati.
U tom crnom raspoloženju je sačekao autobus. Sam se sebi čudio odakle mu takve misli. Sve te stvari je nekad znao da podnosi takve kakve jesu bez mnogo nerviranja. Ali u zadnje vreme se sve promenilo. Počeo je da zamišlja sebe kao velikog čistača sveta. U autobusu je kao i uvek bila gužva. Nije voleo gužvu ali nije ni imao nekog izbora. Danas je na fakultetu trebao da vidi rezultate ispita, ispita koji mu je određivao budućnost. Izašao je iz autobusa i polako se uputio ka sivoj zgradi fakulteta. Ušao je u zgradu i na velikom satu shvatio da je barem 20 minuta poranio. Popeo se do profesorove kancelarije i pokucao.
'' Napred'', čuo se glas profesora koji baš nije bio omiljen medju studentima, možda zbog svog neobičnog kriterijuma, a možda i zbog toga što su ga optuživali da namešta ispite.
'' Dobar dan profesore ja sam hteo da pogledam...''
'' Da rezultate'', prekide ga profesor u pola reči, '' Džabe vam je pali ste'', reče on to sa nekom dozom pokvarenog zadovoljstva.
'' Ali kako znate, pa niste ni pogledali'', reče više šokiran nego zbunjen. Test je bio stoprocentno tačan svaki odgovor je proverio posle ispita.
'' Lepo znam niko nije položio''
Osetio je da ga probija hladan znoj. To mu je bio uslovni ispit ispit života, ali ipak šta je taj profesor znao, odkuda je on znao za to. Rešio je da zaigra na uslov.
'' Ali profesore to mi je veoma značajan ispit''
'' Šta to mene briga. Nisam mogao da pregledam sve radove tako da sam odlučio da bolje da svi padnu nego da svi polođe zar ne'', i tada je počeo da se sadistički smeje.
'' Profesore ja bih vas zamolio za moj test'', reče i oseti neko kuljanje u sebi. To kuljanje nije znao odakle je dolazilo ali mu je prijalo. Osetio je neku moć u sebi tog trenutka.
'' Nema šanse kolega, molim vas napustite kabinet''
'' Ali profesore to je moje pravo'', reče to smireno pokušavajući da obuzda tu silu u sebi. Imao je utisak da će ga ta sila pocepati da će izaći iz njega.
'' Kolega napustite kabinet odmah inače zovem obezbedjenje.''
To je bila kap koja je prelila čašu. Osetio je kako ta sila izlazi iz njega, i ide prema profesoru. Osetio je kako ga cepa kako ulazi u njega i lomi mu svaku kost. Osetio je kako mu gnječi mozak, i kako profesorova glava eksplodira pred njim. Osetio je neko zadovoljstvo ali nije znao zašto. Ali je znao jedno. Znao jeda ga je taj bes totalno osvojio gledao je krv i želeo je još. Da bes, to je bila ta sila kojoj se predao on nije više bio čovek, bio je materijalizovani bes. Istrčao je napolje neznajući ni sam zašto. Osetio je udar sa strane. Video je jedino da je to bio crni automobil. Poleteo je u vazduh i udario glavom u stub. Osetio je da umire. Ali nije umirao on već njegovo fizičko telo, koje mu je sada predstavljalo balast. Osećao je svaku kost koja je bila polomljena, krv koja je šikljala u pluća zatvarajući ih. Nije osećao bol. Osećao je zadovoljstvo, kratko zadovoljstvo. Želeo je da izadje iz tog tela, tog fizičkog tela koje mu je jedino predstavljalo balast, i uspeo je. Osetio je kako se izvlači napolje, kako mu bes daje krila. Izašao je iz svog tela i gledao ga. Nije bilo nešto. Napraviće on sebi već bolje, i onda je krenuo da to i učini.
Video je prodavca knjiga koji ga je jednom prevario. Prodao mu je knjigu bez pola strana tvdeći da je dobra. Rekao je tad '' Života mi.'', sad je bilo vreme za naplatu. Pogledao ga je u oči. Prodavac ga nije video. Na posletku on je bio samo bes, nevidjiva energija. Prodavac je gledao rezultat saobraćajke sa malim gadjenjem prema krvi. Bes ga je uhvatio. Prodavac je osetio kako se upliće oko njega i steže ga. Pokušao je da se otme ali su mu ruke stajale. Nije ih osećao. Osećao je samo bol, negde oko dijafragme, kao da mu neko istiska telo napolje. Srce mu se stezalo, a pluća i svi ostali organi su se sabijali unutar sebe. Pucali su raspadali su se i pravili šupljinu u njegovoj utrobi. Više ništa nije osećao. Bes je istisnuo sve iz njega. Slomio ga je iznutra a njegovu utrobu pretvotio u gomilu krvi mesa i kostiju. I sto je najgore njegovu dušu je prilepio za sebe.
Porastao je osećao se većim i jačim. Ali Bes nije hteo da bude veliki. Hteo je da bude materija. Ali ne neka potrošna kao telo u kome je bio već nešto jače, sastavjeno od napaćenih duša, to mu je trebalo. Krenuo je na posao. Imao je tako puno toga da obavi.
Nedjove poslednje misli su bile krajnje glupe. Mislio je da to stezanje potiče od rakije i cigareta, bože koliko je bio glup. To ga je tako iznerviralo da ga je pokidao. Celu mlevenu unutrašnjost je razbacao po sobi. Kada je završio soba je ličila na klanicu. Od Nedja nije ništa ostalo, barem ništa što bi se moglo razaznati. Krv pomešana sa komadićima kostiju i mesa curila je niz zidove praveći neku vrstu slike. Bes je posmatrao tu sliku i oblikovao je. Skretao je putanju krvi dodavao je deliće i sve je to uklapao u jednu jedinstvenu sliku. Sliku samoga sebe.
Pogledao se. Već je mogao da se uobliči u želatinastu figuru. Treba još još pomislio je.
Sledeći na redu je bio drugi profesor krvopija. Taj se prilično bunio ali je imao dobru dušu, jaku i pokvarenu, a ne sitnu i slabićku kao Nedjo i prodavac. Nije ga unakazio. Kada je sa njim završio mogao je sam sebi čestitati. Nije bilo vidljivih tragova.
Video je dve sponzorušice, i prešao na posao. Kako su samo bile slabašne. Zajeno ih je smrvio napravivši od njih nešto tako sabijeno da je to iz fazona strpao u kartonsku kutiju. Osećao je morbidno zadovoljstvo, da se ovako iživljava na žrtvama, na kraju krajeva i na njemu su se drugi godinama iživljavali.
Ponovo se pogledao, da vidi koliko je napredovao.Bio je skoro gotov. Na nekim mestima je bio providan ali nije bilo bitno. Trebalo mu je još malo. Još jedna duša. Znao je u startu ko bi to mogao biti. Čovek koji je ubio njegovo fizičko telo. On nije bio kriv šta više oslobodio ga je ali on je bio samo Bes, on za pravdu nije znao. Pronašao ga je. Sedeo je u parku pijan kao zemlja. Nije se puno opirao. Izgleda da je sve ovo shvatao kao duševnu kaznu. Prijao mu je.
Kada je sa njim završio bio je kompletan. Jak i moćan bio je materijalizovan. Išao je ulicom gledao je ljude ali tu nešto nije bilo u redu. Nije osećao ništa. Ni glad ni žeđ ni umor. Nije se sećao svog prethodnog života u stvari nije ni znao da li je uopšte i živeo nekad. Pa on je i bio samo bes. Neživa materija. Ali je hteo i to. Hteo je da živi ali za to mu je opet trebalo još. Imao je pri sebi samo neobuzdanu ljutnju koju je planirao proširiti.
Krenuo je. Ovoga puta nije birao. Uzimao je sve i bogate i siromašne i dobre i loše.
Punio se. Popunjavao je svaki milimetar tela dušama, sabijenim tako da su ječale i molile da izadju. Bile su tako neuredno spojene, biznismen pored klošara, vernik pored ateiste, nepismeni pored doktora. I njemu je ovo smetalo, ali nije tu mogao ništa učiniti. Nije i dalje ništa osećao ali je i dalje hteo još. Nije osetio kada je preterao… Njegov kavez je pukao i svi su krenuli napolje. Toliko su krenuli brzo da su ga cepali na komade. Neki su išli radosni a drugi su urlikali u užasu palka koji ih je čekao. Izlazili su veoma brzo. Osetio je da se grešnici drže za njega da ne žele napolje ali ih je masa gurala a ni on više ih nije zadržavao. Nije više imao snage za to. Na kraju je ostao samo on. Prognan i od raja i od pakla sada je bio tu. Još davno su ga sile svetla i tame osudile. Večno je lutao skupljao duše, obitavao je u nečijem organizmu pa je potom izlazio napolje. Shvatio je da se svaki put isto završi. I da ovo nema poentu, ali šta sad, krenuo je bes u potragu za sledećim telom koje bi osvojio.
Nazad na vrh Ići dole
https://fantazija.forumsr.net
 
Bes
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Fantazija forum :: PRIČE :: HOROR PRIČE-
Skoči na: